Pjevanje nad kostima, Klarisa Pinkola Estes

Pjevanje nad kostima, Klarisa Pinkola Estes





Uvod u knjigu Žene koje trče s vukovima


Pjevanje nad kostima

Divlji svijet i divlje žene ugrožene su vrste. 

Tijekom godina gledali smo kako instinktivnu žensku narav pljačkaju, potiskuju i pregrađuju. Tijekom dugih razdoblja njome se jednako pogrešno upravljalo kao i divljim životinjama i divljim predjelima. Nekoliko tisuća godina već, svaki put čim okrenemo leđa, ona se premješta na najjalovije tlo psihe. Duhovni predjeli Divlje žene tijekom čitave su povijesti pljačkani i spaljivani, buldožerima su joj sravnjivana staništa, a prirodni ciklusi utjerani u neprirodan ritam kako bi se udovoljilo drugima. 

Nije slučajno da netaknuta divljina našeg planeta nestaje dok blijedi i shvaćanje naše vlastite divlje naravi. Nije teško shvatiti zašto se stare šume i stare žene ne smatra osobito važnim bogatstvima. Nije to neka tajna. Nije slučajno ni da vukove i kojote, medvjede i pomalo divlje žene bije sličan glas. Svi oni dijele srodne instinktivne arhetipove, pa ih zato pogrešno smatraju neljubaznima, potpuno i urođeno opasnima i proždrljivima. 

Život koji vodim i moj rad jungovske psihoanalitičarke i cantadore, pripovjedačice, naučili su me da se potrošena snaga vitalnosti žena može povratiti iscrpnim “psiho-arheološkim” iskapanjem ruševina ženskoga podzemlja. Tim metodama uspijevamo vratiti djelovanje prirodne instinktivne psihe. Njezinim utjelovljenjem u arhetipu Divlje žene pak uspijevamo prepoznati djelovanje i puteve najdublje ženske naravi. Moderna je žena zbrka aktivnosti. Pod pritiskom je da svim ljudima bude sve i sva. Staro znanje već nam je odavna prijeko potrebno. 

Naslov ove knjige, Žene koje trče s vukovima, mitovi i priče o arhetipu Divlje žene, proizašao je iz mojega proučavanja biologije divlje prirode, osobito vukova. Studije o vukovima canis lupus i canis rufus nalikuju povijesti žena, što se tiče njihova duha, a i njihovih muka. 

Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri. 

A opet, i jedne i druge su proganjali, uznemiravali, lažno za njih tvrdili da su proždrljivi i podli, prekomjerno agresivni, manje vrijedni od svojih klevetnika. Oduvijek su metom onih koji bi počistili divljinu, ali i divlje predjele psihe, uništili ono instinktivno, ne ostavljajući ni traga. Načini na koje oni koji ih ne razumiju proganjaju vukove i žene upadljivo su slični. Dakle, dok sam proučavala vukove, prvi mi se put kristalizirala ideja arhetipa Divlje žene. Proučavala sam i druga stvorenja, medvjede, slonove i ptice duše – leptire. Značajke svake od tih vrsta pružaju pregršt naznaka o tome što valja znati o ženskoj instinktivnoj psihi. 

Divlja žena prošla je mojim duhom dvaput, jednom zbog mojega rođenja u strastvenoj meksičko-španjolskoj lozi, a poslije, putem usvajanja u obitelj vatrenih Mađara. Odrasla sam pokraj tzv. Michiane, državne granice između Sjeverne Indiane i Michigana, okružena šumama, voćnjacima i poljima, u blizini Velikih jezera. Tamo su gromovi i munje bili moja glavna hrana. Noću su kukuruzišta škripala i govorila naglas. Daleko na sjeveru, vukovi su se skupljali na čistinama obasjanima mjesečinom, skakutali i molili. Svi smo bez straha pili iz istih izvora. 

Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju ženu zavoljela sam kad sam još bila dijete. Bila sam više estet nego atlet, a jedina mi je želja bila da budem ushićeni lutalac. Umjesto stolaca i stolova, draži su mi bili tlo, drveće i špilje, jer sam na tim mjestima osjećala da se mogu osloniti o Božji obraz. 

Rijeka je uvijek zvala da je se posjeti kad padne mrak, po poljima se trebalo šetati, tako da mogu proizvesti svoj šuškav govor. Vatre su se trebale slagati u šumi noću, a priče su se trebale pričati izvan dosega odraslih ušiju. 

Imala sam sreću što sam odrastala u prirodi. Tamo su me udari munja upozorili na naglu smrt i prolaznost života. Mišja legla pokazala su da se smrt ublažava novim životom. Kad sam iz ilovače iskopala “indijanske perle”, trilobite, shvatila sam da su ljudi tu već dugo, dugo. Učila sam o svetoj umjetnosti samoukrašavanja s leptirima monarh na vrh glave, krijesnicama kao noćnim nakitom i smaragdno-zelenim žabama kao narukvicama. 

Majka vučica jednom je ubila jedno od svojih smrtno ranjenih mladunaca – to me upoznalo s grubom sućuti i potrebom pripuštanja smrti umirućima. Dlakave gusjenice, pak, koje bi padale s grana, pa se ponovno penjale natrag, učile su me jednoumlju. Kad su mi škakljivo hodale po ruci, učile su me kako koža može oživjeti. Penjanje na vrhove drveća naučilo me kakav će osjećaj jednoga dana biti seks. 

Moja poslijeratna generacija odrastala je u doba kad se od žena pravilo infantile i kad ih se tretiralo kao imovinu. Držalo ih se kao ugar… ali na sreću, uvijek je bilo i divljega sjemena koje bi donio vjetar. Premda njihovo pismo nije bilo odobreno, žene su i dalje prašile. Premda njihovo slikarstvo nije bilo prepoznato, i dalje je hranilo dušu. Žene su morale moljakati sredstva i prostore koji su im bili potrebni za njihovu umjetnost, a kad ih ne bi dobile, krčile su prostor na drveću, u špiljama, šumama i ormarima. 

Ples se jedva podnosio, ako uopće, pa su plesale u šumama gdje ih nitko ne bi vidio, ili u podrumima, ili dok su izlazile kako bi bacile smeće. Samoukrašavanje je izazivalo sumnju. Radosno tijelo ili odjeća povećavalo je opasnost od ozljede ili seksualnog nasilja. Sama odjeća na ženinu tijelu nije se mogla nazivati vlastitom. 

Bilo je to doba u kojem se roditelje koji su zlostavljali djecu jednostavno nazivalo ‘strogima’, kad se o duhovnim ranama krajnje iskorištavanih žena govorilo kao o ‘živčanim slomovima’, kad se djevojke i žene u uskim korzetima, s kratkim uzdama i čvrstim brnjicama nazivalo ‘pristojnima’, a one druge žene, koje bi se na tren ili dva uspijevale istrgnuti s lanca, označavalo kao ‘zle’. 

Pa sam tako i ja, kao i tolike žene prije i poslije mene, živjela svoj život kao prerušena criatura, stvorenje. Kao i moje prijateljice i rođakinje prije mene, i ja sam klimavo posrtala u visokim petama i nosila haljinu i šešir u crkvu. Ali moj je predivan rep često provirivao ispod ruba suknje, a uši su mi se trzale dok mi šešir ne bi pao bar preko oba oka, a kojiput odletio i na drugu stranu sobe. Nisam zaboravila pjesmu tih mračnih godina, hambre del alma, pjesmu izgladnjele duše. No, nisam zaboravila ni radostan canto hondo, duboku pjesmu, riječi koje se sjetimo kad radimo na duševnom povratu. 

Poput staze kroz šumu koja je sve uža i uža, pa se na kraju potpuno izgubi, kreativnoj, nadarenoj, dubokoj ženi prebrzo ponestane tradicionalne psihološke teorije. Tradicionalna psihologija često je oskudna ili pak potpuno nijema kad se radi o dubljim temama važnim ženama: arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikličko, ženske dobi, ženski način, ženino znanje, njezina kreativna vatra. Tim se temama već skoro dva desetljeća vodi moj rad na arhetipu Divlje žene. 

Ženska pitanja duše ne mogu se tretirati tako što će je se utisnuti u neki prihvatljiviji oblik prema definiciji neke nesvjesne kulture, a niti je oni koji tvrde da su jedini nositelji svijesti mogu saviti pod nekim intelektualno prihvatljivijim kutom. Ne, to je već milijune žena koje su započele kao snažne prirodne sile natjeralo da postanu autsajderi u vlastitoj kulturi. Umjesto toga, cilj mora biti ponovno pronalaženje i pomaganje ženina lijepa i prirodna psihičkoga oblika. 

Bajke, mitovi i priče pružaju shvaćanja koja izoštravaju naš vid, tako da možemo razaznati i krenuti putem koji je naša divlja narav napustila. Upute koje nalazimo u pričanju jamče nam da se put još nije izgubio, nego i dalje vodi žene dublje, pa još dublje, u njihovo znanje. Tragovi koje svi pratimo tragovi su arhetipa Divlje žene, urođenoga instinktivnoga sebstva. 

Nazvala sam je Divljom ženom, jer upravo te riječi, divlja i žena, stvaraju llamar o tocar a la puerta, bajkovito kucanje na vratima duboke ženske psihe. Llamar o tocar a la puerta doslovce znači svirati na instrumentu imena kako bi se vrata otvorila. To znači rabiti riječi koje izazivaju otvaranje prolaza. Bez obzira na to koja kultura utjecala na ženu, ona intuitivno razumije riječi divlja i žena. 

Kada žene začuju te riječi, budi se staro, prastaro sjećanje i priziva natrag u život. Radi se o sjećanju na apsolutno, nesporno i neopozivo srodstvo s onim divljim ženskim, na vezu koja je možda sablasna zbog zanemarivanja, koja je zakopana prejakim pripitomljavanjem, zabranjena okolnom kulturom ili, pak, neshvaćena. Možda smo joj zaboravili imena, možda se ne oglasimo kad ona zazove naše, ali negdje u srži je poznajemo, težimo k njoj; znamo da nam pripada i da mi pripadamo njoj. 

Rođene smo unutar toga temeljnoga, elementarnoga i suštinskog odnosa, a u biti i proizlazimo iz njega. Arhetip Divlje žene optočen je alfa matrilinearnim bićem. Postoje trenuci kad je iskusimo, pa makar usputno, a onda poludimo od želje da nastavimo. Neke žene “okus divljine” snaži tijekom trudnoće, tijekom dojenja svojih mladih, tijekom čuda promjene u njima dok odgajaju dijete, tijekom njegovanja ljubavnog odnosa kao što bi netko njegovao voljeni vrt. 

Osjećamo je i putem vida: prizorima velike ljepote. Osjećam je kad vidim ono što se kod nas u šumi naziva bogovskim zalaskom sunca. Osjećam je kako se pokreće u meni kad vidim kako se ribiči vraćaju s jezera u sumrak s upaljenim fenjerima, a i kad vidim prste na nogama svojega novorođenoga djeteta kako su poredani kao niz zrna kukuruza šećerca. Vidimo je gdje je vidimo, a to je posvuda. 

Dolazi nam i putem zvuka: glazbom koja vibrira u prsnome košu, koja uzbuđuje srce. 


Dolazi putem bubnja, zviždaljke, zova i uzvika. Dolazi putem pisane i govorene riječi. Kojiput su neka riječ, rečenica, pjesma ili priča tako zvučne, tako pravilne da se zbog njih sjetimo, bar na tren, od koje smo tvari uistinu izrađene i gdje je naša prava kuća. 

Ti prolazni “okusi divljine” dolaze tijekom tajanstvenosti nadahnuća: Ah, evo ga – joj, sad ga nema. Čežnja za njom dođe kad nabasamo na nekoga tko je osigurao tu divlju vezu. Čežnja dolazi kad shvatimo kako smo malo vremena posvetili mističnom ognjištu ili vremenu snivanja, premalo vremena vlastitome kreativnom životu, životnome djelu ili pravim ljubavima. 

Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i putem ljepote i putem gubitka, zbog kojih postajemo tako ucviljene, tako uznemirene, tako čeznutljive da na kraju moramo krenuti u potragu za divljom prirodom. Tada skočimo u šumu ili u pustinju ili u snijeg i trčimo iz sve snage, očima pretražujući tlo, naćuljenih ušiju, tražimo ispod, tražimo iznad, tražimo neki ključ, ostatak, znak da je još živa, da nismo propustili priliku. A kad pronađemo njezine tragove, tipično je za žene da pojure iz petnih žila kako bi je sustigle, da raščiste stol, raščiste vezu, pročiste glavu, okrenu novu stranicu, ustraju na prekidu, krše pravila, zaustave svijet, jer bez nje više ne kanimo dalje. 

Kad je žene jednom izgube, a onda ponovno nađu, trsit će se da je zauvijek zadrže. Kad je ponovno steknu, borit će se iz sve snage da je zadrže, jer s njom cvate njihov kreativni život, njihova veza ponovno dobiva značenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi seksualnosti, kreativnosti, rada i igre ponovno se uspostavljaju, prestaju biti metom grabežljivosti drugih, stječu jednako pravo pred zakonima prirode na rast i razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi iz zadovoljstva poslom i pothvata, a ne iz zatvorenosti u preuski način razmišljanja, posao ili vezu. Instinktivno znaju kad nešto mora umrijeti, a kad živjeti, znaju kako otići, znaju kako ostati. 

Kada žene ponovno uspostave odnos s divljom prirodom, nadarene su stalnom, unutarnjom gledateljicom, znalkinjom, vizionarkom, proročicom, nadahnjivačicom, intuitivnom osobom, činiteljicom, stvarateljicom, izumiteljicom i slušačicom. One ih vode, predlažu i izazivaju blistav život u unutarnjem i u vanjskome svijetu. Kad su žene s Divljom ženom, činjenica te veze žari kroz njih. Ta divlja učiteljica, divlja majka, divlja mentorica podržava njihov unutarnji i vanjski život, bez obzira na sve. 

Dakle, riječ divlja ne rabi se ovdje u svojemu modernome pejorativnom smislu, u kojemu znači izvan kontrole, nego u izvornome smislu, u kojemu znači živjeti prirodnim životom, u kojemu criatura, stvorenje, posjeduje urođen integritet i zdrave granice. Te riječi, divlja i žena, navode žene da se sjete tko su i o čemu se kod njih radi. Stvaraju metaforu koja opisuje silu koja utemeljuje sve žene. Utjelovljuju silu bez koje žene ne mogu živjeti. 

Arhetip Divlje žene može se opisati i drugim nazivima koji su jednako dobri. Takvu snažnu psihičku narav možete nazvati instinktivnom, ali Divlja žena sila je koja se nalazi iza toga. Možete je nazvati prirodnom psihom, ali arhetip Divlje žene stoji i iza toga. Možete je zvati urođenom, temeljnom naravi žena. Možete je nazvati prirođenom, intrinzičnom naravi žena. U pjesništvu je se može nazivati “drugim” ili “sedam oceana svemira” ili “daleka šuma” ili “Prijateljica”. U raznim psihologijama i iz raznih perspektiva nosila bi naziv Id, Ja, srednja narav. U biologiji bi se to zvalo tipična ili temeljna narav. 

No, budući da je šutljiva, vidovita i instinktivna, cantadore je poznaju kao mudru ili znalačku narav. Kojiput se zove “žena koja živi na kraju vremena”, ili “žena koja živi na rubu svijeta”. A ta criatura uvijek je starica-stvarateljica ili božica smrti ili djeva u padu ili razne druge personifikacije. Ona je i prijateljica i majka svima koji su izgubili put, svima kojima treba učenje, svima koji moraju riješiti kakvu zagonetku, svima onima koji lutaju i traže po šumama ili pustinjama. 

U stvarnosti, u psihoidnom nesvjesnom – sloju iz kojega proizlazi Divlja žena – Divlja žena nema imena, jer je toliko golema. No, budući da Divlja žena obuhvaća sve važne dijelove ženskosti, tu na zemlji nosi mnoga imena, ne samo kako bismo mogli zaviriti u složene vidove njezine naravi, nego i kako bismo je se mogli držati. S obzirom na to da se ona na početku ponovne uspostave veze s njom učas može pretvoriti u dim, dajući joj ime stvaramo u sebi područje misli i osjećaja za nju. Tada će doći, pa, ako je se cijeni, i ostati. 

Dakle, na španjolskome je zovu rio abajo rio, rijeka pod rijekom, la mujer grande, velika žena, luz del abyss, svjetlo iz ponora. U Meksiku, ona je la loba, vučica i la huesera, koštanka.

Na mađarskome je zovu ö, erdöben, ona iz šume i rozsomák, kuna. Na jeziku navajo, ona je na’ashje’ii asdzáá, paučića, koja tka sudbinu ljudi, životinja, biljaka i stijena. U Gvatemali, osim mnogih drugih imena, nazivaju je i humana del niebla, biće magle, žena koja živi oduvijek. Na japanskome je amaterasu omikami, numina, koja donosi sve svjetlo, svu svijest. U Tibetu je zovu dakini, plesna sila koja je bistrovida u ženama. I tako se to nastavlja. Ona se nastavlja.

Shvaćanje naravi te Divlje žene nije religija nego praksa. To je psihologija u pravom smislu te riječi: psyché – duša i logos: poznavanje duše. Bez nje, žene nemaju uši kojima bi čule njezin govor duše ili primijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje, ženine unutarnje oči zatvara neka sjenovita ruka, a čitavi dijelovi njezinih dana prolaze u poluparalizirajućoj dosadi ili pak jalovim željama. Bez nje, žene gube sigurnost utemeljenja svoje duše. Bez nje, zaboravljaju zašto su tu, tek izdržavaju, dok bi inače održavale. Bez nje uzimaju previše, premalo ili nimalo. Bez nje šute, dok zapravo izgaraju. Divlja žena njihov je ispravljač, ona je njihovo srce, jednako kao što ljudsko srce upravlja fizičkim tijelom. Kad izgubimo dodir s instinktivnom psihom, živimo u napola uništenu stanju, a slike i snage koje su ženskome naravne ne mogu se u potpunosti razviti.

Kad se ženu odsiječe od njezina temeljna izvora, ona je sterilizirana, pa se njezini instinkti i prirodni životni ciklus gube, prevladava ih kultura, intelekt ili ego – vlastiti ili tuđi.

Divlja žena zdravlje je svih žena. Bez nje, ženska psihologija nema smisla. Ta divljakuša prototip je žene… bez obzira na kulturu, bez obzira na eru, bez obzira na politiku, ona se ne mijenja. Mijenjaju se njezini ciklusi, mijenja se njezino simboličko predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja.

Ona jest što jest, i čitava je. Ona usmjerava kroz žene. Ako ih se tlači, ona se bori. Ako su slobodne, ona je slobodna. Nasreću, bez obzira na to koliko često je pritisnu, ona se ponovno uzdiže. Bez obzira na to koliko puta je zabrane, priguše, potisnu, razrijede, muče, proglašavaju pogibeljnom, opasnom, ludom i drugim ponižavajućim imenima, ona probija iz žena, tako da čak najtiša, najsputanija žena čuva tajno mjesto za Divlju ženu. Čak i najpotlačenija žena ima tajni život, s tajnim mislima i tajnim osjećajima koji su bujni i divlji, to jest, prirodni. Čak i najuhvaćenija žena štiti to mjesto divljega sebstva, jer intuitivno zna da će se jednoga dana pojaviti neka rupa, otvor, prilika, pa da će zbrisati.

Vjerujem da su sve žene i svi muškarci rođeni nadareni. Pa ipak, i to uistinu, toliko je malo toga što opisuje psihičke živote i običaje nadarenih žena, talentiranih žena, kreativnih žena. Istodobno, postoje mnogi zapisi o slabostima i manjkavostima ljudi općenito, a posebno žena. No, u slučaju arhetipa Divlje žene, da bismo je shvatili, razumjeli, iskoristili njezine darove, više se moramo zanimati za misli, osjećaje i pothvate koji snaže žene te u skladu s tim izbrojiti vanjske i kulturalne čimbenike koji oslabljuju žene.

Općenito, kada shvatimo divlju narav kao biće za sebe, biće koje oživljava i prožima najdublji život žene, možemo se početi razvijati na dotad nezamislive načine. Kad se ne pozabavi tim urođenim duhovnim bićem koje je središnje ženskoj psihi, psihologija izdaje žene, izdaje njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri, čitavim budućim tijekom matrilinearne loze.

Dakle, kako bismo primijenili pravi lijek na ranjene dijelove divlje psihe, kako bismo ispravili odnos prema Divljoj ženi, valja pravilno imenovati zabune psihe. Dok u mojemu kliničkom zanimanju postoji dobar dijagnostički statistički priručnik i pristojan broj diferencijalnih dijagnoza, te psihoanalitičkih parametara koji definiraju psihopatiju s pomoću organizacije (ili njezina nedostatka) unutar objektivne psihe i osi ego-sebstvoi, postoje i druga definirajuća ponašanja i osjećaji koji, iz ženina kuta gledanja, snažno pokazuju o čemu se radi.

Koji su neki od osjećajima obojenih simptoma narušena odnosa s divljom snagom u psihi? Kad osjećamo, mislimo ili djelujemo na bilo koji od dolje navedenih načina, to znači da smo djelomice prekinuli ili u potpunosti izgubili odnos s dubokom instinktivnom psihom. Koristeći se isključivo ženskim jezikom, to su: osjećaj iznimne suhoće, umora, slabosti, depresije, zbunjenosti, ušutkanosti, neuzbudenosti.

Osjećaj straha, hromosti ili slabosti, bez nadahnuća, bez živosti, bez duhovnosti, bez značenja, postidenost, kroničan bijes, nepostojanost, nepokretljivost, nekreativnost, zbijenost, izluđenost. Osjećaj nemoći, kronične dvojbe, klimavost, blokiranost, nemogućnost provedbe, predavanje vlastita kreativna života drugima, iscrpljujuće odluke vezane uz partnere, rad ili prijateljstva, patnja zbog života izvan vlastitih ciklusa, pretjerano zaštitnički odnos prema vlastitoj osobi, nepomičnost, nesigurnost, malodušnost, nemogućnost određivanja vlastita tempa ili granica.

Ne ustrajati na vlastitome tempu, nesigurnost u vlastitu osobu, udaljenost od Boga ili Bogova, odvojenost od ponovnog oživljavanja, duboka uvučenost u kućevnost, intelekttjalizam, rad ili inerciju, jer to je najsigurnije mjesto za nekoga tko je izgubio instinkte. Strah od samostalnoga poduzimanja ili otkrivanja sebe, strah od traženja mentora, majke, oca, strah od izlaganja nesavršena djela prije nego li postane opus, strah od kretanja na putovanje, strah od brige za drugoga ili druge, strah da ćemo pobjeći, istrošiti se, iscrpiti se, puzanje pred autoritetom, gubitak energije prije kreativnih projekata, cvilež, poniženje, tjeskoba, tupost, napetost.

Strah od uzvraćanja udarca kad nema druge mogućnosti, strah od iskušavanja novoga, strah da ustanemo, progovorimo, govorimo protiv, mučnina, trema, žgaravica, osjećaj da smo presječene na pola, zadavljene, prebrzo slaganje ili ljubaznost, osveta.

Strah od prestanka, strah od djelovanja, stalno brojanje do tri a nikako da počnemo, kompleks veće vrijednosti, neodlučnost, dok smo inače potpuno sposobne, funkcioniramo u potpunosti. Takvo odcjepljenje nije bolest neke ere ili stoljeća, ono postaje epidemija bilo gdje i bilo kad su žene zarobljene, uvijek kada divlja narav pada u zamku.

Zdrava žena uvelike nalikuje vuku: čvrsta, prepuna snažne životne sile, daruje život, svjesna je teritorija, domišljata, odana, pokretna. No, odvajanje od divlje prirode ženinu osobnost čini oskudnom, tankom, sablasnom, poput prikaze. Nije zamišljeno da budemo kržljave s krhkom kosom i nesposobne za skok, za potjeru, rađanje, stvaranje života. Kada ženski život dosegne stasis, dosadu, uvijek je vrijeme da se pojavi divlja žena; vrijeme je da stvaralačka funkcija psihe preplavi deltu.

Kako Divlja žena utječe na žene? S Divljom ženom kao saveznikom, kao vođom, uzorom, učiteljicom, vidimo, ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je mnogooko. Tako, kad nametnemo intuiciju, postajemo poput zvjezdana neba: gledamo u svijet kroz tisuću očiju.

Divlja žena nosi vidarske svežnjeve, ona nosi sve što žena treba biti i znati. Ona nosi lijekove za sve. Nosi priče i snove i riječi i pjesme i znakove i simbole. Ona je i sredstvo i cilj.

Usvojiti instinktivnu narav ne znači raspasti se, promijeniti sve iz lijeva u desno, iz crnoga u bijelo, preseliti se s istoka na zapad, ponašati se ludo ili nekontrolirano. To ne znači da ćemo izgubiti svoju prvotnu socijalizaciju ili postati manje čovječne. To znači upravo suprotno. Divlja narav sadržava golem integritet.

To znači utvrditi teritorij, pronaći svoj čopor, bivati u svojemu tijelu sa sigurnošću i ponosom, bez obzira na tjelesnu obdarenost i ograničenja, govoriti i djelovati u svoje ime, biti svjesna, budna, služiti se urođenim ženskim moćima intuicije i osjeta, uključiti se u svoj ciklus, naći svoju pripadnost, uzdići se s dostojanstvom, posjedovati što više svijesti.

Arhetip Divlje žene i sve što stoji iza nje pokroviteljica je svim slikaricama, spisateljicama, kiparicama, plesačicama, misliteljicama, oblikovateljicama molitvi, tražiteljicama, nalazačicama – jer sve su one zaokupljene radom na pronalascima, a to je glavno zanimanje Divlje žene. Kao i uvijek u umjetnosti, ona obitava u utrobi, ne u glavi. Može slijediti tragove, trčati, prizivati i odbijati. Može osjetiti, kamuflirati se i duboko voljeti. Intuitivna je, tipična i normativna. U potpunosti je suštinska za mentalno i duševno zdravlje žena.

Pa onda što je Divlja žena? Sa stajališta arhetipske psihologije, a i pripovjedačke tradicije, ona je ženska duša. A ipak je više od toga: ona je izvor ženskoga. Ona je čitav instinkt, vidljivih i skrivenih svjetova – ona je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu koja sadržava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna za život.

Ona je sila život/smrt/život, ona je inkubator. Ona je intuicija, vidovita, pozorna slušateljica, odano srce. Potiče ljude da ostanu multilingvalni, da znaju govoriti jezicima snova, strasti i pjesništva. Ona nam šapće iz noćnih snova, ona na tlu ženske duše ostavlja oštru dlaku i blatnjave tragove. To ispunjava žene čežnjom za njom, da je oslobode i vole.

Ona, to su ideje, osjećaji, nagoni i sjećanje. Dugo je, dugo bila izgubljena i napola zaboravljena. Ona je izvor, svjetlo, noć, tama i rađanje dana. Ona je miris dobra blata i stražnja noga lisice. Ptice koje nam otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji govori: “Ovuda, ovuda”.

Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta koja se okreće kao veliko kolo. Ona stvara cikluse. Ona je ta zbog koje odlazimo od kuće kako bismo je tražile. Ona je ta kojoj se vraćamo kući. Ona je prljav korijen svih žena. Ona je ono što nas tjera dalje kada mislimo da nam je došao kraj. Ona je inkubator sirovih malih ideja i pogodbi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi smo misli koje joj dolaze.

Gdje je prisutna? Gdje je možete osjetiti, gdje je možete naći? Ona se kreće pustinjama, šumama, oceanima, gradovima, siromaškim četvrtima i dvorcima. Živi među kraljicama, među seljankama, u konferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na planini samoće. Živi u getu, na sveučilištu, na ulicama. Ostavlja tragove stopa kako bismo pokušale stati u njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka žena koja je plodno tlo.

Gdje živi Divlja žena? Na dnu bunara, u izvorima, u prapovijesnom eteru. Živi u suzi i u oceanu. Živi u kori drveća, koja puca dok raste. Ona je iz budućnosti i s početka vremena. Živi u prošlosti, a mi je prizivamo. Ona je u sadašnjosti i privlači stolac našem stolu, stoji iza nas u redu, vozi ispred nas na cesti. Ona je u budućnosti i ide unatrag kroz vrijeme kako bi nas sada našla.

Živi u zelenilu koje izviruje iz snijega, živi u šuštavim stabljikama umirućega jesenskoga kukuruza, živi ondje kamo mrtvi dolaze po poljubac, a živi šalju svoje molitve. Živi u mjestu gdje se stvara jezik. Živi od pjesništva, udaraljki i pjevanja. Živi od četvrtinki i melodijskih ukrasa, u kantati, u šestini i u bluesu. Ona je trenutak netom prije navale nadahnuća. Živi na dalekome mjestu koje probija u naš svijet.

Ljudi bi mogli tražiti dokaze za postojanje Divlje žene. Zapravo traže dokaz za psihu. Budući da smo psiha, mi smo ujedno i dokaz. Svaka od nas dokaz je ne samo postojanja Divlje žene, nego i stanja Divlje žene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivog ženskoga numena. Naše postojanje istovjetno je njezinu.

Dokaz su naši doživljaji nje iznutra i izvana. Tisuće i milijuni naših susreta s njom, intrapsihički kroz snove noću i misli danju, kroz čežnju i nadahnuće – to je ovjera. Činjenica da smo žalobne u njezinoj odsutnosti, da čeznemo i patimo kad smo odvojene od nje – to su pokazatelji da je prošla ovuda.

Doktorirala sam iz etno-kliničke psihologije koja se bavi i kliničkom psihologijom i etnologijom, pri čemu ova posljednja posebno proučava psihologiju skupine, poglavito plemena. Rad na poslijediplomskoj razini bavio se analitičkom psihologijom, što mi daje svjedodžbu psihoanalitičara Jungove škole. Životno iskustvo koje stječem kao cantadora/mesemondó, pjesnikinja i umjetnica, jednako tako ispunjava moj rad s analizandima.

Kojiput me pitaju što je to što radim tijekom sesija kako bih pomogla ženama da se vrate svojim divljim naravima. Znatan naglasak stavljam na kliničku i razvojnu psihologiju, a koristim se najjednostavnijim i najdostupnijim sastojkom za vidanje – pričama. Slijedimo materijal iz pacijentičinih snova, koji sadržava mnoge zaplete i priče. Fizički osjeti i tjelesno sjećanje klijentice također su priče koje se mogu čitati i pretočiti u svijest.

Osim toga, podučavam ih obliku snažnoga interaktivnoga transa koji odgovara Jungovu aktivnom zamišljanju – što također stvara priče koje dalje tumače klijentičino psihičko putovanje. S divljim Ja stupamo u kontakt preko određenih pitanja i analizom bajki, narodnih priča, legendi i mitova. Uglavnom uspijevamo, kroz neko vrijeme, naći vodeći mit ili bajku koja sadržava sve upute potrebne ženi za njezin trenutačni psihički razvoj. Te priče sadržavaju dramu ženine duše. Nalik je na kazališni komad s didaskalijama, karakterizacijom i rekvizitima.

“Umijeće izrade” važan je dio rada s klijenticama. Pokušavam ih osnažiti podučavajući ih drevnim ručnim obrtima… između ostaloga i izradi fetiša i talismana u rasponu od običnih štapića s trakama do složenih skulptura. Umjetnost je važna jer komemorira doba duše, ili kakav poseban ili tragičan događaj na putu. Umjetnost nije samo za nas, samo označitelj vlastita razumijevanja. Ona je i zemljovid za one koje dolaze nakon nas.

Kao što možete zamisliti, rad s pojedinom osobom do krajnjih je granica prilagođen samo njoj, jer je istina da su ljudi jedinstveni. No, sljedeći čimbenici su stalni u mojemu radu s ljudima, a to su temelji za sav ljudski rad koji postoji, kako moj, tako i vaš. Umijeće ispitivanja, umijeće pripovijedanja, umijeće ruku – sve to sudjeluje u stvaranju nečega, a to nešto je duša. Svakiput kad nahranimo dušu, ona će jamačno narasti. Nadam se da ćete uvidjeti kako su to opipljivi načini da se omekšaju stari ožiljci, da se izviđaju stare rane kako bi se stare vještine trijezno oživjele.

Dakle, tu se nalaze priče koje razjašnjavaju odnos Divlje žene. Priče i mitovi u ovoj knjizi doslovni su transkripti mojih predavanja i predstava. ii Priče su ispripovijedane sa svim vjernim detaljima i arhetipskim integritetom. Uz to su tu i neka pitanja koja postavljam ženama da razmisle i odgovore kako bi pomogle svjesno stapanje s tim vrijednim divljim Sebstvom.

Uz to opisujem i neka umijeća – iskustvenu i umjetničku igru – koja pomažu ženama da numen svojega rada zadrže u svjesnom sjećanju. Posljednja dva su iz moje radionice o instinktivnim ženama, a sva ona ili svako od njih pomaže ponovnom pojavljivanju naših divljih naravi. Priče su lijek. Opčinjena sam pričama otkad sam čula prvu. Imaju veliku snagu: ne traže od nas da išta činimo, budemo, glumimo – samo trebamo slušati. Lijekovi za ispravljanje ili ponovno preuzimanje bilo kakva izgubljena psihičkog nagona sadržani su u pričama. Priče sadržavaju uzbuđenje, tugu, pitanja, čežnje i razumijevanja koje arhetip, u ovom slučaju Divlju ženu, spontano vraćaju natrag na površinu.

Priče su prožete uputama koje nas vode kroz složenost života. Priče nam daju sposobnost da shvatimo potrebu za izvlačenjem potonuloga arhetipa i načine kako to učiniti. Priče koje slijede izabrala sam iz stotina koje već desetljećima proučavam jer najjasnije izražavaju bogatstvo arhetipa Divlje žene. Kojiput razni kulturalni slojevi preslože kostur priče. Na primjer, u slučaju braće Grimm (a i drugih sakupljača bajki tijekom posljednjih nekoliko stoljeća), postoji snažna sumnja da su informanti (pripovjedači) toga vremena ponekad “pročišćavali” svoje priče zbog religioznosti te braće.

Također slutimo da su slavna braća nastavila tradiciju prekrivanja starih poganskih simbola kršćanskima, tako da bi stari vidar u priči postao zla vještica, duh bi postao anđeo, inicijacijski veo pretvorio bi se u rupčić, ili bi dijete imenom Lijepa (uobičajeno ime za dijete koje bi se rodilo tijekom solsticijskoga slavlja) bilo preimenovano u Schmerzenreich, Tužna. Seksualni su elementi izostavljani. Stvorenja i životinje koje su bile od pomoći pretvorile bi se u demone i babaroge. Tako su se izgubile mnoge poučne ženske priče o seksu, ljubavi, novcu, braku, rađanju, smrti i transformaciji. Tako su se i prikrivale bajke i mitovi koji objašnjavaju misterije drevnih žena. Većina starih zbirki bajki i mitova koje danas postoje snažno su izribane kako bi se ispralo sve što je opsceno, seksualno, izopačeno, pretkršćansko, žensko i inicijacijsko te Božice, lijekovi za razne psihičke boljke i upute za duhovna ushićenja.

No, nije zauvijek izgubljeno. Još kao dijete čula sam mnoge nepročišćene i neiskvarene teme priča, od kojih mnoge donosim ovdje. U svakom fragmentu priče nalazi se oblik čitave. Prčkala sam po nečemu što šaljivo nazivam forenzičkom analizom bajki i paleomitologijom. Uspoređujem mnoge verzije iste priče i skupljam što više novih i starijih verzija. Zatim usporedim oblike, rekonstruiram priču iz drevnih arhetipskih obrazaca koje sam naučila kroz godine svojega učenja arhetipske psihologije, koja čuva i proučava sve motive i zaplete u bajkama, legendama i mitovima kako bi shvatila instinktivne živote ljudi. Pomoć mi stiže iz obrazaca koji se nalaze u zamišljenim svjetovima i u kolektivnom nesvjesnom svih ljudi, a koje možemo prizvati snovima i neuobičajenim stanjima svijesti. Često se usporedbom verzija priče s arheološkim dokazima iz drevnih ženskih kultura, kao što su ritualna lončarija, maske i figurice, može staviti još ona točka na “i”. Jednostavnim riječima, govorom bajki, provodim mnogo vremena kopajući nosom po pepelu.

Proučavam arhetipske obrasce već dvadeset i nešto godina, a mitove, bajke i folklor mnogo dulje. Usvojila sam golem korpus znanja o kosturima priča. Vrlo je lako primijetiti kada kakva kost nedostaje u priči. Razna osvajanja naroda od drugih naroda te mirni i prisilni prelasci na druge vjere tijekom stoljeća prekrili su ili promijenili izvornu srž starih priča.

No, postoje i dobre vijesti. Bez obzira na strukturalne prevrate u postojećim verzijama priča, postoji čvrst obrazac koji se i nadalje ističe. Iz toga možemo napraviti rekonstrukciju. Iz oblika i obrisa komadića i dijelova možemo s priličnom točnošću odrediti što se izgubilo iz priče, pa se takvi izgubljeni komadi mogu pravilno nadomjestiti. Često se pritom otkrivaju zapanjujuće podstrukture koje počnu liječiti žensku tugu zbog uništenja tako velika dijela starih tajni. Nije baš tako. Nije uništen. Sve što je potrebno, sve što će nam ikada biti potrebno, tek je šapat iz kostura priče.

Prikupljanje priča stalan je paleontološki pothvat. Što više kostiju priče posjedujete, to je vjerojatnije da ćete moći pronaći i čitavu priču. Što su priče cjelovitije, to nam se prikaže više blagih obrata psihe i to je bolja prilika koju dobijemo kako bismo shvatili i prizvali rad na duši. Kada radimo na duši, ona, Divlja žena, još više izgrađuje sebe.

Kao dijete imala sam sreću da me okružuju ljudi iz mnogih starih europskih zemalja i iz Meksika. Mnogi članovi moje obitelji, susjedi i prijatelji bili su prva generacija Amerikanaca ili su tek nedavno bili stigli iz Mađarske, Njemačke, Rumunjske, Bugarske, južnoslavenskih zemalja, Poljske, Rusije, Litve, Češke i Slovačke, kao i iz Jalisca, Michoacana, Juareza i mnogih aldeas fronterizas sela s granica Meksika, Teksasa i Arizone. Došli su kako bi se bavili poljoprivredom, bili berači, radili u čeličanama, pivovarama i na kućanskim poslovima. Većina nije bila obrazovana u akademskom smislu, ali su bili izrazito mudri, nositelji vrijedne i gotovo posve oralne tradicije.

Mnogo članova obitelji i ljudi iz susjedstva koji su me okruživali preživjeli su radne logore, logore za raseljene osobe, deportacijske logore i koncentracijske logore gdje su pripovjedači među njima živjeli u nekoj stravičnoj verziji Šeherezade. Mnogima su oduzeli obiteljsku zemlju, mnogi su živjeli u imigracijskim zatvorima i bili vraćeni u svoje zemlje protiv svoje volje. Od tih sam priprostih pripovjedača prvi put čula priče koje ljudi pričaju kada bi im se u svakom trenutku život mogao pretvoriti u smrt, a smrt u život. Od njih sam također naučila da su bajke u knjigama nekako uštirkane i izglačane, tako da je velik dio njihove jedrosti uništen.

Poslije, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, dok sam selila na zapad, živjela sam među skrbnim neznancima, Židovima, Ircima, Grcima, Talijanima, Afroamerikancima i Alzašanima, koji su postali srodne duše i prijatelji. Imala sam veliku sreću da sam upoznala neke od rijetkih starih latinskoameričkih zajednica s jugozapada SAD-a, kao što su Trampas, Truchas, New Mexico. Srećom, provodila sam vrijeme s Indijancima, od Inuita na sjeveru, preko Puebla i naroda Velikih ravnica na zapadu, to Nahuatl, Lacandon, Tehuantepecan, Hichol, Seri, Mayan-Kiché, Mayan-Kaqchiquel, Moskito, Cuna, Nasca/Quechua i Jivaro naroda u Srednjoj i Južnoj Americi.

Trampila sam priče s braćom i sestrama za kuhinjskim stolovima i pod sjenicama vinove loze, u kokošinjcima i mljekarskim stajama, a i dok sam pljeskala praveći tortille, slijedila tragove divljih životinja i milijunti put šivala goblene. Imala sam sreću da sam dijelila zadnju zdjelu chilija, pjevala sa ženama gospel da probudimo mrtve i spavala pod zvijezdama u kućama bez krova. Sjedala sam oko vatre ni za večeru, ili oboje, u Maloj Italiji, Poljskoj četvrti, Brežuljkastom predjelu, Los Barrios i drugim etničkim zajednicama diljem urbanoga Srednjeg i Dalekog zapada, a nedavno sam trampila priče o sparatima, zlim duhovima, s pripovjedačima na Bahamima.

Posebno sam bila sretna što su svagdje kamo sam išla, djeca, gospođe, muškarci u najboljim godinama, a i starkelje i krezube babe – umjetnici duše – izlazili iz šuma, prašuma, livada i pješčanih nanosa kao bi me uveseljavali graktanjem i štektanjem. A i ja njih. Postoje mnoge vrste pristupa pričama. Profesionalni folkloristi, jungovski, frojdovski ili neki drugi psihoanalitičari, etnolozi, antropolozi, teolozi, arheolozi, svi oni imaju neku drugu metodu, kako za sakupljanje priča, tako i za njihovo korištenje. Intelektualno je pristup koji sam razvila kako bih radila s pričama nastao iz mojega školovanja vezanog uz analitičku i arhetipsku-psihologiju. Više od pola desetljeća tijekom psihoanalitičkoga školovanja proučavala sam proširivanje lajtmotiva, arhetipsku simbologiju, svjetsku mitologiju, drevnu i popularnu ikonologiju, etnologiju, religije svijeta i tumačenje bajki.

No, instinktivno pristupam pričama kao cantadora, pripovjedačica, čuvarica starih priča. Potječem iz duge loze pripovjedača: mesemondók, stare Mađarice koje pripovijedaju dok sjede na drvenim stolcima s plastičnim torbicama na krilu, razdvojenih koljena, sa suknjama što dosežu do poda… i cuentistas, stare Južnoamerikanke koje stoje, čvrstih grudi, širokih bokova i izvikuju priču u stilu ranchera. Oba klana pripovijedaju priče običnim glasom žena koje su proživjele krv i djecu, kruh i kosti. Za njih, priča je lijek koji jača i ispravlja pojedinca i zajednicu.

Moderni pripovjedači potomci su neizmjerne i drevne zajednice svećenika, trubadura, bardova, griota , cantadora, kantora, putujućih pjesnika, skitnica, vještica i luđaka. Sanjala sam jednom kako pričam i osjetim da mi netko ohrabrujući tapša stopalo. Pogledam dolje i vidim kako stojim na ramenima neke starice koja mi podupire gležnjeve i smiješi mi se.

Rekoh joj: “Ne, ne, dođi, stani na moja ramena, jer ti si stara, a ja mlada.”

“Ne, ne”, ustrajala je ona. “Ovo je kako treba biti.”

Vidjela sam da stoji na ramenima žene koja je mnogo starija od nje, a ta je pak stajala na ramenima još starije žene, koja je stajala na ramenima Griota* – članica nasljedne kaste među narodima zapadne Afrike, čiji je zadatak voditi usmenu povijest plemena ili sela i zabavljati pričama, pjesmama, napjevima i plesovima. Ime dolazi od iskvarene portugalske riječi criado. (op. prev.) žene u halji, koja je stajala na ramenima još neke duše, koja je stajala na ramenima…

Vjerujem starici iz sna da je to onako kako treba biti. Skrbnost u pripovijedanju potječe od onih koji su bili prije. Pričanje ili slušanje priča crpi svoju snagu iz visokoga stupa čovječanstva koji je izgrađen od ljudi spojenih jedan s drugim kroz vrijeme i prostor, pažljivo odjevenih u krpe ili halje ili golotinju svojega doba i do krajnosti ispunjenih životom kojim se još uvijek živi. Ako postoji jedinstven izvor priča i numen priča, onda je to taj dugi lanac ljudi.

Priča je mnogo starija od umijeća i znanosti psihologije, i uvijek će im biti nadređena bez obzira na to koliko vremena prošlo. Jedan od najstarijih načina pripovijedanja, koji me uvelike zanima, pasionirano je stanje transa, u kojem pripovjedačica “osjeća” publiku – bila to publika koja se sastoji od jednog čovjeka ili mnogo ljudi – a zatim uđe u neko stanje u svijetu među svjetovima, u kojem priča osjeti “privlačnost” prema pripovjedačici u transu, pa se ispriča kroz nju. Tako pripovjedačica potiče stvaranje duše.

Pripovjedačica u transu priziva el duende iii, vjetar koji dušu otpuhuje slušateljima u lice. Pripovjedačica u transu putem meditativne prakse priče uči kako postati psihički izrazito gipka, to jest, uči se kako otvoriti određena psihička vrata i otvore ega kako bi dopustila glasu da govori, glasu koji je stariji od kamena. Kad se to postigne, priča može krenuti bilo kojim tragom, može je se okrenuti naopačke, ispuniti zobenom kašom i istresti pred siromaha kao gozba, može je se ispuniti zlatom napretek, a može i otjerati slušatelja na drugi svijet. Pripovjedač nikada ne zna kako će se sve to završiti, a to je bar pola vlažne čarolije priče.

Ovo je knjiga pripovijedanja o običajima arhetipa Divlje žene. Pokušati izraditi neki njezin dijagram, nacrtati kućice oko njezina psihičkoga života, bilo bi suprotno njezinu duhu. Upoznati je, proces je koji traje, koji traje čitav život, a to je zašto je ovo djelo rad koji traje, koji traje čitav život.

Pa tako eto nekih priča koje valja uzeti kao vitamine za dušu, nekih zapažanja, nekih djelića karte, nekih sitnica kojima ćemo pričvrstiti pera na drveće kako bismo pokazali pravi put, nekoga raskrčena raslinja kako bismo poveli natrag u el mundo subterráneo, podzemni svijet, naš psihički dom.


Priče pokreću unutarnji život, a to je osobito važno kad je unutarnji život prestrašen, zakvačen ili stjeran u kut. Priča podmazuje poluge i osovine, diže adrenalin, pokazuje nam izlaz, put dolje ili gore, i a za naš trud izrezuje nam fina široka vrata u prethodno golim zidovima, otvore koji vode u zemlju snova, koji vode ljubavi i učenju, koji nas vode natrag u naše stvarne živote, upoznate s divljim ženama.

Priče poput Modrobradog daju nam nove informacije o tome što činiti sa ženskim ranama koje ne prestaju krvariti. Priče poput Kosturke pokazuju mističnu snagu odnosa i kako se umrtvljeni osjećaji mogu vratiti u život i duboku ljubav. Darovi Stare majke smrti mogu se pronaći u liku Babe Jage, stare divlje vještice. Lutkica, koja pokazuje put kad se sve čini izgubljenim, ponovno izvlači na površinu jedno od izgubljenih ženskih i instinktivnih umijeća u Vasilisi Premudroj. Priče poput La loba, koštanke u priči, uče nas o transformativnoj funkciji psihe. Bezruka djeva pronalazi izgubljene faze starih inicijacijskih obreda Divlje žene iz drevnih vremena, a kao takva pruža bezvremene i doživotne upute za sve godine ženina života.

Dodir s Divljom ženom tjera nas da ne ograničimo naše razgovore samo na ljude, da ne ograničimo naše najsjajnije pokrete samo na plesni podij, naše uši samo na glazbu koju proizvode glazbala izrađena ljudskom rukom, naše oči samo na “naučenu” ljepotu, naša tijela samo na odobrene osjete, naše umove samo na one stvari oko kojih se svi već ionako slažemo. Sve te priče predstavljaju oštricu uvida, plamen strastvena života, dah govora o onome što znamo, hrabrost da izdržimo što vidimo a da ne skrenemo pogled, miris divlje duše.

Ovo je knjiga ženskih priča koje poput putokaza stoje na putu. Tu su da ih pročitate, razmislite o njima i krenete za njima prema vlastitoj prirodnoj slobodi, svojoj skrbi za sebe, životinje, zemlju, djecu, sestre, ljubavnike i muškarce. Reći ću vam odmah, vrata u svijet Divlje žene nisu mnogobrojna, ali su dragocjena. Ako imate kakav duboki ožiljak, to su vrata, ako imate kakvu staru, staru priču, i to su vrata. Ako volite nebo i vodu toliko da to gotovo ne možete podnijeti to su vrata. Ako čeznete za dubljim životom, za punim životom, za zdravim životom, to su vrata.

Materijal u ovoj knjizi odabran je kako bi vas ohrabrio. Djelo je ponuđeno kao utvrda za one koji su na putu, uključujući one koji se muče u teškim unutarnjim predjelima, kao i za one koji se muče u svijetu i za svijet. Moramo težiti tome da dopustimo našoj duši da se razvije na prirodan način i do prirodne dubine. Divlja priroda ne traži od žene da bude neke određene boje, određena obrazovanja, da živi određenim stilom ili unutar određene ekonomske klase… ustvari, ne može se niti razviti u atmosferi usiljene političke ispravnosti, ili tako što će je se ukalupiti u stare dotrajale paradigme. Ona živi od svježeg uvida i vlastita integriteta. Ona živi od vlastite prirode.

Dakle, bilo da ste introvertni ili ekstrovertni, žena koja voli žene, žena koja voli muškarce, ili žena koja voli Boga, ili sve od toga; bilo da posjedujete jednostavno srce ili ambicije Amazonke, bilo da se pokušavate probiti do vrha ili jednostavno preživjeti do sutra, bilo da ste prpošni ili ozbiljni, kraljevskoga ili surova držanja – Divlja žena vam pripada. Pripada svim ženama. Kako biste pronašli Divlju ženu, potrebno je da se vratite u svoje instinktivne živote, u svoje najdublje znanje iv . Dakle, krenimo sad dalje i sjetimo nas se sve do duše Divlje žene. Vratimo pjevanjem njezino meso na naše kosti. Odbacimo sve lažne kože koje su nam navučene. Podržimo pravu kožu snažnoga instinkta i znanja. Stanimo na psihičko tlo koje nam je nekoć pripadalo. Razmotajmo zavoje, pripremimo lijek. Vratimo se sada, divlje žene, zavijajući, smijući se, opijevajući Onu koja nas toliko ljubi.

Za nas, stvar je jednostavna. Bez nas Divlja će žena umrijeti. Bez Divlje žene, mi ćemo umrijeti. Para vida, za pravi život, sve moramo živjeti.


Griota – članica nasljedne kaste među narodima zapadne Afrike, čiji je zadatak voditi usmenu povijest plemena ili sela i zabavljati pričama, pjesmama, napjevima i plesovima. Ime dolazi od iskvarene portugalske riječi criado. (op. prev.)


Izvornik Žene koje trče s vukovima, Algoritam, 2004.

Uvodno polavlje dato je kao poklon na njihovom sajtu, Hyperborea preporučuje ovu knjigu. 


Whatsapp Button works on Mobile Device only

Pretraga. Dijakritički znaci su obavezni. Nakon toga pritisnite "enter".